Mindfulness alati za nošenje sa stresom
16/03/2024
Ugrabi besplatan dvosatni edukativan trening u kojem usvajaš teoriju i praksu mindfulness vježbi. U suradnji s Centrom za karijere pri Ekonomskom fakultetu u Rijeci, održao
Indija u 20. stoljeću – Duhovnost Ramana Maharshija i analiza teksta “Tko sam ja?”
- Luka Šolta
- Duhovnost
Podijeli ovu objavu:
BRZI PREGLED
Tko je bio Ramana Maharshi
Bhagavan Sri Ramana Maharshi živio je 70 godina, od 1879. do 1950., u Indiji. Odrastao je u tradicionalnoj indijskoj obitelji kao jedan od četvero djece. Roditelji su mu dali ime Venkataraman Iyer, a ime Bhagavan Sri Ramana Maharshi mu je u njegovoj 27. godini nadjenuo ugledni vedski učenjak Kavyakantha Sri Ganapati Sastri, nakon što je posjetio Maharshija kako bi od njega dobio duhovnu poduku u samoispitivanju.
Maharshijeva obitelj je imala duhovnu pozadinu i držala religiozno okruženje, no, u biografiji Maharshija se ipak najviše ističe njegovo spontano i samoinicijativno “buđenje” sa 16 godina. Tijekom tog dubokog iskustva, uslijed brojnih tjelesnih senzacija poput topline i strujanja koja mu prolaze kroz tijelo, zamrznuo se i ukočio te se suočio sa strahom od smrti.
Intuitivno mu se javio proces samoispitivanja, u kojem se pitao: “Što je to što umire?”. Zaključio je da umire tijelo, a senzacije strujanja i sile koja je osjetio nastavljaju živjeti i postojati. Shvatio je da je ta toplina i sila u tijelu njegov istinski Self. Predavanje Selfu i usmjeravanje pozornosti na Self je glavni fokus njegovog učenja, što ćete i vidjeti u njegovom tekstu “Tko sam ja?”, kojeg obrađujemo u ovom članku.
Nakon takvog intenzivnog iskustva, izgubio je interes za školu i izbjegavao je bilo kakva druženja. Sjedio bi sam, uvučen u koncentraciju na silu i strujanja koja je osjećao u sebi. To ga je potaknulo da teži povezanosti s Bogom. Osjećao je razumijevanje prema konceptu života svetaca i njihovom putu predavanja Bogu.
Znao je da mu obitelj neće dopustiti da napusti dom i postane sannyasin, odnosno da se odrekne svega materijalnog i ovozemaljskog i posveti se u potpunosti duhovnom putu, stoga je pobjegao ukrcavši se na vlak za Tiruvannamalai, gdje je proveo ostatak svog života u hramovima, spiljama koje su služile za fokus na duhovni napredak u izolaciji i Ashramu koji se polako gradio oko grobnice njegove majke koja ga je posjetila 1916. godine i pridružila mu se u duhovnom životu sve do njene smrti 1922.
U tom Ashramu, koji se zove Sri Ramanasramam ili Sri Ramana Ashram, Maharshi je živio do svoje smrti 1950. godine. Ashram još uvijek djeluje i možete ga istražiti na njegovim službenim web stranicama.
Duhovna poduka Ramana Maharshija
U publikacijama su citirali Maharshija kako nije podučavao isključivo jednu doktrinu, već je podržavao sve škole. Tvrdio je da jedna istina može biti izražena na razne načine koji odgovaraju kapacitetu slušatelja, dok apsolutna istina uvijek ostaje samo jedna, stoga je svejedno.
Ipak, postoji nekoliko istaknutih načina kojima je Ramana Maharshi podučavao duhovnost i samospoznaju.
Prvi način duhovne poduke - Tišina
Maharshi je običavao u tišini sjediti sa svojim učenicima i posjetiteljima, vrlo rijetko koristeći riječi, i sa svojom prisutnošću utjecati na njih, što je, prema njihovim naknadnim tumačenjima, imalo golem utjecaj na čovjeka.
U zajedničkom sjedenju u tišini, njegovi odgovori na pitanja učenika su nekada bili upravo – još tišine. No, to nije bilo ignoriranje, već upravo suprotno. Demonstriranje bitnog duhovnog učenja.
Tišinu je nazivao istinskom i savršenom upadesom (duhovnom instrukcijom gurua), prikladnom samo za najnaprednije tragače za istinom. Govorio je kako oni koji ne razumiju takvu tvrdnju upravo demonstriraju svoje nerazumijevanje time što su im potrebne riječi da objasne istinu jer nisu u stanju pronaći inspiraciju u tišini.
Istina transcendira riječi i ne zahtijeva verbalno objašnjenje. Jedino je moguće ukazati na istinu. U takvom ukazivanju, tišina je dobar alat.
Na isti način, znamo da je i Buddha govorio o “plemenitoj tišini”. Navode se primjeri u kojima je zabranjivao svojim učenicima da nastave svoju raspravu jer je vidio da su zapeli u riječima i da im diskusija ne vodi k istini, već ih udaljava od nje. Tada je sugerirao da “prakticiraju plemenitu tišinu”.
U drugim pričama, kada su Buddhi postavljali “pitanja na koja nema odgovora”, koristio je tišinu kao odgovor i kao izbjegavanje krivog razumijevanja od strane učenika. Ili da učenike preusmjeri od nepotrebnog pričanja te ih vrati u ispravnu praksu do spoznaje istine, kao što su meditacija i – tišina.
Kada su Buddhu pitali postoji li ego, odgovorio je tišinom. Kada su ga pitali nema li ega, bio je u tišini. Kada su ga pitali ima li Boga, bio je u tišini. Kada su ga pitali nema li Boga, opet je bio u tišini. Tišina je bila njegov odgovor na svako od tih pitanja.
Njegova šutnja je nakon toga bila krivo interpretirana na mnoge načine. Pripisivali su mu brojne etikete, poput toga da je ateist, agnostik ili da nema adekvatno znanje. No, to je možda upravo sam promašaj u shvaćanju poante koju su Buddha i Maharshi naglašavali u njihovom “učenju o tišini”.
Citat kojeg pripisuju Buddhi glasi:
“Ne govori - osim ako to ne poboljša tišinu.”
Drugi način duhovne poduke - Prepuštanje
Maharshi je predlagao i put bhaktija – prakse prepuštanja i samopredaje Bogu. Potpune predaje bez želja ili očekivanja nagrada, traženja bilo kakvih rješenja ili cjelokupnog oslobođenja. Prihvaćanje i spremnost na bilo kakav ishod. Prepuštanje božanskom.
U takvom pristupu, predaja nije odluka našeg uma i vlastite volje, već duboka svjesnost da ne postoji individualni i odvojeni self koji bi se predao. Već je istinski Self čista svjesnost. Predajom kontrole prepuštamo se i vraćamo pravom Selfu.
Kako kaže sam Maharshi: “Odustajanje od koncepata “ja” i “moje” je prepuštanje Bogu da radi s vama kako ga je volja. Predaja se nikada ne može tumačiti kao potpuna, dok god učenik ima potraživanja od Boga. Istinska predaja je ljubav prema Bogu radi same ljubavi i ničega drugog, čak niti radi spasenja. Drugim riječima, potrebno je potpuno brisanje ega kako bi se pobijedila sudbina, bilo kroz samoispitivanje ili kroz prepuštanje Bogu.”
Treći način duhovne poduke - Samoispitivanje
Kao treći, najbrži put do samospoznaje, Maharshi je isticao naizgled jednostavan princip samoispitivanja sadržan u pitanju: “Tko sam ja?”
Svi putevi samoispitivanja vode u susretanje sa Selfom unutar nas, što je Maharshi još nazivao sat-chit-ananda ili “istina-svijest-blaženstvo”. U smislu duhovnog puta, samoostvarenje je jednostavno kontinuirana svjesnost svoje prave prirode koja se manifestira u obliku življenja u Selfu i interakcije sa svijetom kroz Self.
Drugim riječima, živjeti u svojoj pravoj prirodi, a ne fokusirati se na distrakcije vanjskog svijeta u doslovnom smislu i u obliku naših misli, to je pravi put Samoostvarenja.
U ovom članku bavit ćemo se s Maharshijevim učenjem samoispitivanja, kojeg još zovu vichara, s kojim dolazimo do upoznavanja našeg istinskog Selfa.
O duhovnom tekstu “Tko sam ja?”
Tekst Nan Yar? ili “Tko sam ja?”, uz drugu publikaciju Vicharasangraham ili “Samoispitivanje”, predstavlja jedine dvije forme Maharshijevog učenja u prozi ili tekstu. Njegov ostali rad je u formi pjesama, himni i mantri.
Dvije navedene publikacije pružaju uvid u centralno učenje Maharshija o tome kako je direktan put prema oslobođenju upravo samoispitivanje. Tekst “Tko sam ja?” sadrži i upute o tijeku takvog samoispitivanja.
Iako se uz publikacije teksta “Tko sam ja?” Maharshi na fotografijama uvijek prikazuje u svojoj starijoj dobi života, obratite pažnju da je odgovore na pitanja u tekstu dao sa svoje 23 godine života.
Razgovor na kojem se temelji tekst se dogodio otprilike 1902. godine, kada je diplomirani filozof Sri M. Sivaprakasam Pillai posjetio spilju u Indiji u kojoj se Maharshi izolirao kako bi se posvetio svom duhovnom putu. Pillai mu je postavio niz pitanja s ciljem dobivanja duhovnog usmjerenja.
Maharshi u tom periodu nije govorio. Nije se radilo o zavjetu šutnje, već o intuitivnom obliku poštovanja vlastite potrebe za tišinom. Stoga mu je odgovarao kroz geste ili, ako to nije bilo razumljivo, u pisanom obliku.
Zapisi koji su proizašli iz te razmjene od 14 pitanja postavljenih Maharshiju i njegovih odgovora, prvi puta su objavljeni 1923. godine. U narednim publikacijama tekst je bio preoblikovan u 28 ili 30 pitanja ili pretvoren u cijelosti u esej, bez ikakvih pitanja. Ovdje ćemo obrađivati verziju teksta s 28 pitanja.
Duhovni i epistemološki disclaimer
Svakako pročitajte originalni tekst ovdje. U nastavku članka ću iznijeti slobodniji prijevod određenih dijelova teksta koje smatram posebno značajnima i proširit ću tumačenje s primjerima iz života oko nas, koje svi poznajemo.
Naravno da ne mogu govoriti u ime Maharshija oko toga što je htio reći, no mislim da ćete brojne poveznice na koje referiram prepoznati i sami iz svojih života.
Obratite pažnju da je i sam originalni tekst samo predaja o tome kako je Maharshi odgovorio putem gesti ili kratkih zapisa, ako sugovornici nisu razumijeli geste. Dobro ste pročitali, geste. Provjerite to sami u uvodu originalnog teksta, gdje autor to naglašava.
Nadalje, odgovori Maharshija su preneseni i dijelom iz sjećanja autora originalnog teksta jer je tekst objavljen 1923., dok se razgovor dogodio 1902., što predstavlja još jedan filter između nas i Maharshijeve direkne predaje.
U tom smislu, doprinos kojeg ja pružam u ovom članku je samo još jedan od filtera između čitatelja i Maharshija. Direktan kontakt s njim ne možemo dobiti niti kroz originalni tekst jer je sam tekst također prenesen od autora teksta, nije ga pisao Maharshi osobno. Sve navedeno predstavlja filtere u komunikaciji – geste kao odgovori Maharshija, rekonstrukcije odgovora iz sjećanja autora itd.
Stoga, pronađite poveznice za vlastito istraživanje svih aspekata koji se spominju i krenite u svoje direktno iskustvo osobnog razvoja. To je, uostalom, i jedini način razumijevanja. Ne dopustite da vam čitanje tekstova postane još jedan od “objekata vanjskog svijeta”, kako opisuje Maharshi, koji vas udaljavaju od direktnog iskustva i jačaju vam iluziju razumijevanja, dok ne radite na direktnom iskustvu.
S krivim pristupom, tekstovi koji su namijenjeni raspršivanju ignorancije mogu ustvari produbiti ignoranciju. Ako samo čitate, a ne primjenjujete, to upravo vodi u “mozak” i mentalne forme, udaljavajući od “srca”, tijela i direktnog iskustva, što i sam Maharshi u tekstu opisuje kao jednu od opasnosti na duhovnom putu.
Analiza teksta “Tko sam ja?”
Analizirat ćemo verziju teksta od 28 pitanja postavljenih Ramana Maharshiju prolaskom kroz istaknutija pitanja. Uz pitanje, prevodim dio ili cijeli Maharshijev odgovor i dodajem moj komentar za razumijevanje konteksta kako to možemo interpretirati u našim životima u 21. stoljeću. U našoj zapadnoj civilizaciji digitalne tehnologije, radu u korporacijama i svemu što dolazi s tim.
Još jednom, tekst kojeg obrađujemo možete pročitati na engleskom ovdje.
Prvo pitanje: “Tko sam ja?”
Maharshi u svom odgovoru nabraja: “Nisam svoje tijelo, nisam svojih pet osjetila sluha, opipa, vida, okusa i mirisa, koji prikupljaju odgovarajuće objekte zvuka, vizualnih slika, hranu, opipljivi svijet i mirise. Svi ti objekti također nisu ja. Nisam svojih pet kognitivnih osjetilnih organa – za govor, kretanje, manipulaciju s predmetima, izlučivanje i razmnožavanje, koji odgovaraju funkcijama razgovaranja, kretanja, manipuliranja, izlučivanja i uživanja. Sve navedeno također nisam. Nisam svoje disanje, nisam svoj um koji razmišlja, kao niti neznanje.”
Iako Maharshi direktno to ne spominje, njegov odgovor podsjeća na tisućljetnu duhovnu praksu neti neti, koja potječe iz Advaita Vedante, jedne od tradicija Vedanta škole hinduizma. Neti neti u prijevodu znači “ni to, ni to”, a referira na razvijanje shvaćanja da svijet oko nas nismo mi. Shvaćanjem svega što nismo, dolazimo do razumijevanja što na kraju jesmo.
Pogledajte objašnjenje neti neti prakse u videu od 2 minute:
Neti neti pristup je takozvani via negativa put dolaženja do spoznaje, što je latinski termin iz kršćanske teologije koji označava približavanje shvaćanju Boga putem razumijevanja svega što Bog nije. Takav pristup teologiji naziva se i apofatička teologija. “Negativan” pristup shvaćanju. Dok se “pozitivan” pristup, odnosno nabrajanje svega što Bog jest, naziva katafatička teologija.
Zanimljivo je da današnji psihoterapeuti često počinju svoj rad s klijentima s bitnom lekcijom: “Vi niste svoje emocije”, što je točno ono što tisućljetna neti neti praksa nalaže.
Pitanje: “Ako nisam ništa od toga, tko sam onda ja?”
Nakon negiranja svih spomenutih aspekata našeg postojanja, Maharshi kaže da preostaje jedino Svjesnost. Ta svjesnost smo mi. To je odgovor.
Tekst Maharshija je, naravno, pisan riječima, odnosno jezikom, što tumačimo koristeći čitanje i svoje mentalne sposobnosti, ali, bitno je imati na umu da se sve teme koje se obrađuju u tekstu mogu shvatiti jedino kroz direktno iskustvo, a ne kroz mentalne forme uma.
Dakle, kontraintuitivno ili možda čak i ironično, dok čitamo tekst interpretirajući riječi i koristimo medij jezika, upravo na taj način ne možemo doći do spoznaje o kojoj tekst govori. Tekst može samo ukazati na put, nakon čega preostaje jedino rad u obliku direktnog iskustva.
Ako nemamo prijašnje iskustvo u direktnom načinu rada na shvaćanju sebe koji ne uključuje korištenje jezika, već “plemenitu tišinu”, mentalno dešifriranje Maharshijevih rečenica neće voditi nigdje. Dobra ideja je uzeti Maharshijeve upute kao smjernice i zatim krenuti s praksom. Na primjer, neti neti praksom.
Sjetimo se da je Maharshi primarno podučavao kroz prisustvo, tišinu i “prepuštanje”. Takve alate osobnog razvoja možemo bolje shvatiti kroz upoznavanje s raznim praksama meditacije. Dobro je početi od tisućljetnih praksi koje su prošle test vremena, poput budističkih vipassana i samatha meditacija, mindfulness vježbi ili zazen meditacije na prazninu.
Ako ste novi u takvom radu, dobre temelje možete kreirati kroz coaching, a za dugoročno investiranje u takav rad na sebi predbilježite se za seminare.
Pitanje: “Kada će se postići spoznaja Selfa?"
Kada smo maknuli svijet koji se temelji na onome što se vidi, preostat će spoznaja Selfa.
Psihoterapeuti svoje klijente podsjećaju na temeljnu istinu: “Vi niste svoje emocije.” S takvim shvaćanjem, klijent se može prestati poistovjećivati sa svojim iskustvima i tada je moguć napredak u terapiji. Klijent radi odmak između “sebe” i emocija koje iskušava i taj prostor mu kreira nove mogućnosti.
Kada bismo takvo gledište proširili na cijeli svijet koji percipiramo, a ne samo na naše emocije, to bi vjerojatno bilo gledište koje predlaže Maharshi. Ne-poistovjećivanje sa svojom imovinom, sa statusom, s nacionalnošću, zatim s tijelom, s emocijama koje iskušavamo, s mislima itd. Sve navedeno možemo percipirati kao “vanjski svijet koji temeljimo na onome što je vidljivo”, kako kaže Maharshi. To se odnosi i na naše misli i emocije. One su također “vanjski svijet”.
Pitanje: “Hoće li biti spoznaje Selfa, čak i dok je svijet ondje i percipira se kao stvaran?”
“Neće.”
Maharshi nam jasno daje do znanja da ne možemo imati “i ovce i novce”. Biti poistovijećeni sa svim elementima “vanjskog svijeta” koje smo nabrajali u prethodnom odlomku i istovremeno uživati u miru kojeg nam izvorni Self pruža.
Pitanje: “Zašto je to nemoguće?”
Maharshi odgovara da je ta situacija baš kao i poznata vedska priča o užetu i zmiji. Vedska znanja se često prenose kroz priče koje vode do boljeg shvaćanja određenih principa.
U vedskoj priči o užetu i zmiji čovjek je noću hodao stazom i vidio zmiju otrovnicu na putu. Odmah je otrčao u suprotnom smjeru da pobjegne od opasnosti. Kada je sljedeće jutro išao istom stazom, vidio je komad užeta na tlu. Shvatio je da je noć prije, u mraku, to uže protumačio kao zmiju.
U mraku je teško vidjeti realnost takvu kakva zaista jest. Taj mrak prestavlja ignoranciju, koja nam zamagljuje shvaćanje realnosti. Pod danjom svjetlosti, koja predstavlja razumijevanje, vidimo stvari kakve zaista jesu.
Maharshi kaže da tako funkcionira i shvaćanje toga tko smo. Ne možemo imati pravo znanje o tome da je na tlu obično uže dok se prvo ne odstrani lažno znanje o tome da je na tlu zmija. Isto tako, spoznaja Selfa se ne može dogoditi dok se prvo ne odstrani poistovjećivanje sa svim objektima vanjskog svijeta, što je lažno i predstavlja mrak ili ignoranciju u priči o užetu i zmiji. Dok ne uklonimo mrak uz pomoć spoznaje ili svjetlosti, nećemo moći percipirati istinu.
Drugim riječima, ne možemo u svakodnevnom životu biti ratoborni nacionalisti, posvađani s “tuđim” navijačkim klubovima, svadljivi sa svim religijama koje nisu naša religija, samopouzdani samo ako imamo novac i poziciju u društvu i, uz sve to, istovremeno očekivati da ćemo doći do “viših spoznaja o sebi”, odnosno “povezanosti s Bogom”.
Potrebno je napraviti prostor za shvaćanje tako da odstranimo identifikacije sa svim stvarima koje nismo mi.
(…)
Nastavak analize teksta će slijediti u drugom članku iz ove serije…
Podijeli ovu objavu:
Luka Šolta
O MENI
Coach, predavač, trener osobnog razvoja i predsjednik Hrvatske udruge za coaching. Kroz pristup utemeljen na dokazima, zadovoljstvo mi je kreirati strukturirane programe za osobni razvoj i individualno raditi s ljudima.
